Recikliranje je problem koji već dugo godina biva stavljan po strani i odlagan, a ono što posebno stvara štetu jeste nepovratnost vremena i urgentnost situacije koja se ne rešava. Makar ne onom brzinom kojom bi trebalo.
Recikliranje kao takvo jeste proces sakupljanja i obrade materijala koji bi inače bili odbačeni kao otpad i njihovo pretvaranje u nešto novo. Neporecive prednosti recikliranja podrazumevaju smanjivanje površina tla korišćenog za potrebe otpada, ušteda prirodnih resursa kao što su drvna građa, voda i minerali, smanjenje zagađenja, efekta staklene bašte kao i potrebe za novim sirovinama, kao i ušteda energije, Iznad svega, pored toga što ovaj sektor stvara nova radna mesta, recikliranje obezbeđuje očuvanje životne sredine za naše buduće generacije.
Stoga i čuveni simbol predstavlja tri glavna koraka u reciklaži - sakupljanje i obradu, proizvodnju i kupovinu novih proizvoda napravljenih od recikliranih materijala. Ipak, u čemu je onda problem? Ne možemo više reći ni da je problem infrastruktura, koje iako ima, teško postiže da realizuje pun kapacitet obrade materijala, a nekad zbog manjka istog ne postiže da uključi mnoge materijale u svoj proces, te oni bivaju zatrpavani ispod slojeva i slojeva zemlje. Neiskorišćeni. Štetni.
Ne možemo reći ni da je u pitanju odsustvo inicijative, pored mnogih NVO i organizacija za zaštitu životne sredine. Nisu problem ni zakoni koji se sporo, ali sigurno uvode. Reklo bi se da je najčešće problem finansijski momenat i implementacija legislature na samom terenu, odnosno kod činilaca u proizvodnji otpada i zagađenja samog. Zato je prava retkost da kompanija u svojoj misiji i viziji ima već uključen čitav segment vezan za recikliranje i unapred nudi korisnicima mogućnost da njihov proizvod nakon isteka korišćenja preuzmu nazad i ubace u proces reciklaže. Jedan takav primer je kompanija IVECO Srbija.
Prateći Direktivu 2000/53/CE koja treba da smanji zagađivanje prirodne sredine istrošenim vozilima izdate od strane Evropske Unije i usaglašavajući svoju poslovnu politiku sa postulatima da se zaštiti, sačuva i poboljša kvalitet prirodne sredine, uveli su najpre klasifikaciju materijala od kojih se njihova vozila prave, a zatim i zbrinjavanje vozila po isteku radnog veka. Zakon nalaže da do 2015. godine 95% prosečne mase robe i putnika (maksimalno 9 sedišta) vozila čija je maksimalna masa 3.5 tone, mora biti reciklažna (reciklažnost novog Iveco Daily-ja iznosi čak 98% ukupne mase ).
Štaviše, zakon o zbrinjavanju vozila na kraju radnog veka – koji je postao zakon u Italiji usvojen 24. juna 2003. godine i koji uključuje Direktivu 2000/53/CE – nalaže da svi proizvođači i uvoznici novih vozila moraju da preuzimaju iskorišćena vozila koja su sami prodali i da se pobrinu da takva vozila budu obrađena na način koji je prihvatljiv za očuvanje prirodne sredine. Ovo omoguava kompaniji ne samo da bude u okvirima pomenutih zakona, već i da kontinuirano unapređuje svoja vozila i ostaje međunarodni lider u razvoju, proizvodnji, reklamiranju i servisiranju najrazličitijih modela lakih, srednjih i teških komercijalnih vozila.
Drugi aspect socijalne prirode jeste pitanje individualnih sakupljača. Sakupljanje otpada od strane individualnih sakupljača u Evropi je fenomen koji rapidno raste zahvaljujući brojnim faktorima: ekonomskoj krizi, nedovoljno efikasnim sistemima sakupljanja otpada, nedostatku adekvatnih pravnih okvira i ekonomskih instrumenata.
Uključivanje individualnih sakupljača u sistem sakupljanja otpada organizovan od strane komunalnih preduzeća je moguć, jer njihov angažman doprinosi smanjenju troškova transporta u okviru uspostavljene sakupljačke mreže na teritoriji lokalne zajednice. Međutim, jedan od preduslova za funkcionalnost ovog modela jeste kontrola koja podrazumeva i efikasan rad inspekcijskih službi, kako bi se sprečilo da umesto komunalnim preduzećima sakupljači predaju sakupljen otpad nelegalnim otkupljivačima.
Pored industrijske svesti i legislativnih okvira, mnogih organizacija, kampanja i akcija, postoji i goruća potreba za ličnom inicijativom i osvešćavanju neizbežnosti i neodlaganju uvođenja recikliranja u naše svakodnevne živote. U ovom smislu je od ogromne važnosti uloga medija, školstva, ali i nas kao individualaca.