Kragujevac online - Sve o gradu na jednom mestu

Zapamtio sam riječi moga đeda Milovana koji je prošao sve ratove i ljudske tegobe, kada su ga pitale komšije okupljeni na jednom guvnu gdje se o svemu razgovaralo: „Milovane, šta je najteže u životu?“ On je odgovorio: Nemanje!-kaže u intervjuu za portal Novine sjevera Radenko Bjelanović, pjesnik.

 

U pjesmi „Nebeski znakovi“ Radenko Bjelanović, naš sagovornik, kazuje: Riječi su tajnovito sjeme/Zlorade su i blagoslovene/Riječi su zakoni života/Bez njih bi se svijet skamenio/Sve prohuji/Riječi ostaju/Zato se u njih zaklinjemo/Bez jezika nemamo /Opstanka. Da li je ovim stihovima  dao definiciju poezije, ili je odredio njenu ulogu u poznanju i očuvanja samo čovekovog suštastva, a to je riječ? Jer, „U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ“ (Jov. 1,1).

– Jezik i govor su najviše i najsavršenije  dostignuće civilizacije. Suština svega postоjećeg je riječ, riječima se sve dokazuje i opovrgava. To se potvrđuje i u najstarijoj knjizi o POSTANjU, zato se riječ poistovjećuje sa Tvorcem  i Vladaocem svijeta i života. Naravno, poezija i filozofija se dopunjavaju, i određuju i tumače suštinu bića i nebića, zato što proizilaze iz istog mislenog gnijezda. Riječi se tvore kao kosmički rojevi zvijezda, i određuju suštinu svijeta i života. Pjesnik F. G. Lorka je ovako sudio o poeziji: „Poetsko stvaranje je neobjašnjiva tajna, kao tajna rađanja čovjeka.“

Šta čini smisao poezije? Ako je, uopšte, moguće odrediti njenu smislenost, imajući u vidu da je vanvremenska.

-Poezija otkriva i odgoneta sve što je nepoznato i nedodirljivo čovjeku i njegovom biću. Poezija pomjera vremenske granice  i njenu smislenost, određuje jezik. Cjelokupna književnost stoji na  stubovima  jezika. Ako je život besmislen i poezija je besmislena!? Još  je prisutna  Sokratova misao o govoru i jeziku: „Progovori, da te vidim ko si.“

Naš poznati književnik  Vidak Maslovarić,  u predgovoru Vaše knjige poezije „Velička odnica“,  reče da ste pomjerili granice poezije na taj način što ste svoj pjesnički iskaz dali na lokalnom govoru rodne Velike. Kako objašnjavate taj paradoks – da pjesnik poput Vas i Matije Bećkovića, kazujući na zaturenom jeziku malog lokaliteta, pomjera granice poezije. Čini se da su govori Vaše Velike i Bećkovićevih Rovaca, dali  značajan doprinos uzrastanju poezije na srpskom jeziku.

–Upravo, to je arhaični jezik koji nije normiran, a to ne znači da se njime ne može  komunicirati i upotrijebiti u funkciji kao izražajno sredstvo u literaturi, tim  jezikom  koji egzistira  u dijalekatskoj poeziji služili su se naši preci, on će trajati onoliko koliko bude prisutan u književnim djelima. Neke pojave iz prošlih vremena se ne mogu definisati bez jezičkih simbola koji su pripadali određenom vremenu. Kako bi izgledala djela Borisava Stankovića da se nekim čudom preobrate na savremeni srpski jezik, to bi postalo besmisleno i skandalozno. Svako vrijeme ima i svoj govor koji se mijenja iz dana u dan, jezik je kao voda, svakoj ljudskoj potrebi iznađe put i označi je. Neki književni kritičari varijante dijalekatskih govora nazvali su elitnim srpskim jezikom. Upotrebom zaboravljenog jezika i govora, nestaju i vremenske granice   i rasvjetljava se ono što nije dorečeno ili zapisano. U tome je vrednovanje  i pomjeranje granica poezije i obogaćivanje savremenog srpskog jeika. Poznati filozof i estetičar Vujadin Jokić je ovako rekao: „Čovjek pripada jeziku a ne jezik čovjeku.“ Vuk Karadžić je za osnovu srpskog jezika uzeo narodni govor i epsku poeziju, mada je na taj način, leksički osiromašio srpski jezik, upravo, zbog neuključivanja arhaičnih govora  i potpunog pretakanja pisanih izvora crkveno – slovenskog jezika u jezik koji je reformisan.

Utisak je da ste gladi, kao vječnoj temi čovječanstva, poetski izraz ponajviše dali Vi i Knut Hamsun, norveški nobelovac. Ono što je on uradio u romanu „Glad“, Vi ste poetički saželi u pjesmi „Ibreti“. Povod, ali i mjesto na kojima se čovjek susreće sa glađu kod Vas i Hamsuna su različliti: Vaša rodna Velika iz koje su Arnauti sve opljačkali tokom rata, a kod Hamsuna grad Kristijanija (kako se nakad zvalo Oslo). Međutim, univerzalnost gladi je i kod Vas i Hamsuna iskazana na isti način. Da li se to može uopšte objasniti? Velika i Norveška, Čakor i Kristijanija. Doduše, predratni književni kritičari su u priči „Rako Kozarevac“ Grigorija Božovića prepoznavali nešto što su nazivali „skandinavsko“, „ibzenovsko“. Kasnije, tri decenije posle streljanja Grigorija Božovića, i oslobađanja njegovih djela iz ideoloških bunkera, Milenko Jevtović, skupljajući građu za doktorat na temu života i djela Grigorija Božovića, pronašao je u Duhovnoj akademiji u Moskvi Božovićev studentski dosije. Ustanovio je da je Božović zaista završio Duhovnu akademiju 1901. godine, ali je na trećoj godini odabrao smjer skandinavska književnost. Kod Vas je poznata samo Vaša „ruska veza“ diplomirali ste ruski jezik i književnost. Da niste, možda, i Vi tajno studirali skandinavistiku?

-Gladi je uvijek bilo i biće je, i u savremenom humanizovanom svijetu glad je prisutna, statistika govori da veliki broj ljudi umire od gladi. Kuda ide ovaj svijet? Postoji takozvana koincidencija, ali nije mi trebalo da me Knut Hamsun inspiriše  da pjevam o gladi. Bolje reći, kukam, jer je moja posleratna generacija prošla kroz pakao:  golotinju, bosotinju i nemaštinu svake vrste. Zapamtio sam riječi moga đeda Milovana koji je prošao sve ratove i ljudske tegobe, kada su ga pitale komšije okupljeni na jednom guvnu gdje se o svemu razgovaralo: „Milovane, šta je najteže u životu?“ On je odgovorio: Nemanje! Poznavao sam ljude koji su živjeli  u gladnim godinama, koji se nikada ne mogu  najesti, iako ima hrane u izobilju.Taj poremećaj ih je pratio do kraja života.  U mojoj  široj porodici po kazivanju moje majke Darinke, u vrijeme Drugog svjetskog rata,  nekoliko djece je skapalo od gladi.Ta priča ja na mene ostavila stravičan utisak, jer, ta tuga se ne može zaboraviti. Naučio sam da i  imam poštovanje prema hljebu, jer hljeb je i duhovana i ljudska hrana, otuda se nafora dijeli u crkvama  kao simbol duhovnosti, Bogu se čovjek obraća molitvom da mu da hljeb nasušni. Otuda i narodna poslovica: „Sve je šala, hljeb je `rana.“ Jedino hljeb ima sve sastojke koji mogu zadovoljiti  potrebe organizma. Zato je ostala izreka: “Živi o ljebu i vodi.” U poemi Ibreti je sve istinito, tačno se znaju ljudi po imenu i prezmenu koji su činila ono što je u poemi izrečeno. U dečjem logoru u Plavu za vrijeme Drugog svjesko rata – Okupacije je umrlo pedest i dvoje djece od gladi koje istoričari nabrajaju po imenu i prezimenu. Naš poznati pjesnik Rade Drainac pjeva: „Glad mi je beskrajna, a ruke večno prazne…“

U posrnulim društvenim odnosima, gdje je došlo do velikih socijalnih promjena, stari i nemoćni ljudi, kradimice obigravaju kontejnere, to je sramota koja svakog normalnog čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim.

U pjesmi „Pećka patrijaršija“ kazuješ: …“Grob je meta oca moga/Dal’ će iko ikad moći/Zlo u dobro da pretoči…“ Čini se da i pjesnik stoji pred tajnom – preumljenja, transformacije zla u dobro. Ima li svrhe da poezija postoji u ovom svijetu koji, kako reče Psalmopevac, „na zlu leži“? Ili kako kaza Njegoš „Svijet je ovaj tirjan tirjaninu…“.

-Sve se može promijeniti, neke stvari u savremenom svijetu se mijenjaju, ali na gore, narod kaže:  „Kako koja kora, sve gora i gora!“  Poezija oplemenjuje čovjeka i ukazuje na zlo i tiraniju svake vrste. Sva velika djela se temelje na tragičnim događajima, zlo je nastalo istog dana kada i čovjek. Od zla se niko i nikad nije sakrio, pa narodna poslovica kaže: „Ako nemaš dušmanina, majka ti ga rodila.“  Uvijek ima gore od gorega, ali ovaj vijek je izgleda najcrnji. Sve se radi smišljeno, čovjek je rob savremenih tehnologija koja će ga ostaviti bez duše. Vještački se stvaraju bolesti, vještačka intelegencija, vještačka oplodnja, savremeni čovjek se previše umiješao u zakone prirode, otuda stižu kazne koje se svete nadobudnom savremenom čovjeku koji hoće da izmjeni prirodu, a sebe da promijeni i ne pokušava. A Njegoš kaže: „Zlo se trpi od straha gorega.“ A sve je gore i gore. Naučnici nagovještavaju, da je korona  zlatna, kakva nas strava čeka.Trebaće ovom svijetu ubrzo Nojev kovčeg, ptice mu neće donositi sjemena jer ih neće biti!?

Pored toga što ste pjesnik, Vi ste aktivni i na širem planu: predsjednik ste Udruženja pisaca Kragujevca, prevodite sa ruskog, organizujete književne manifestacije. Ima li u ovo digitalno vrijeme novih pjesničkih nada? Da li će pojavom novih informatičkih tehnologija, u kome je relatizovan prostor, ali i vrijeme, nestati poezije, ali i kulture kao tvorevine koja oplemenjuje čovjeka kao „palu prirodu“?

-Udruženje pisaca Kragujevca je formirano devetog decemra 1953. godine. Formirali su ga Ivan Studen, Milan Nikolić i Božana Božić. Kroz Udruženje su prošli značajni srpski književnici: Vojislav Đurić, Antonije Isaković, Vladimir Bulatović Vib,  Milovan Ilić Minimaks, Dora Pilković, Milan Nikolić, Dimitrije Nikolajević, Milan Vuković, Miroslav Paunović, Živodrag Živković, Borislav Horvat, Tatjana Osrečki, Slobodan Pavićević, Živadinka Marković, Zoran Petrović, Vladimir Jagličić i drugi.

Poezija će živjeti koliko bude postojao svijet i ljudi, priroda je najčistija poetika, ona što je stvorila, to čovjek nikada neće moći. Usvemu čovjek imitira prirodu, sve što je stvorio čovjek, odavno postoji u prirodi, mada u drugim oblicima, nevidljivim i skritim. A kad pokuša da je  prevaziđe, ona  mu žestko vrati, čovjek se ne kaje,  a priroda se brani, ona je majka svega što nas okružuje.Čovjek je zloban i zao. Priroda ja blagordna i harmonična. Ovo je vrijeme velikih zabluda, vrati će se čovjek knjizi i to brzo. Pjesnik Slobodan Stojanović Čude (1946 – 2011) konstatuje: „U pesnike kao u hajduke, ne ide se bez velike muke.“ Pjesnici su mjera jednog vremena i proroci budućnosti.Tamo gdje progone pjesnike, tom sistemu se crno piše.

Udruženje na čije ste čelu skreće pažnju važnim kulturnim okupljanjima, koja prevazilaze okvire Kragujevca i Šumadije.

-Uprkos teškom vremenu, borimo se da ne stanemo. Zato, Udrženje pisaca Kragujevca ima  sledeće manifestacije: Svetosavski dušepoj, Pesmom protiv bombi, Međunarodni đurđevdanski pesnički susreti, Vidovdansko pričešće , Portret pisca, Izbegličke studi. U okviru redovne djelatnosti svakog mjeseca  održavamo književne večeri, promocije knjiga, večeri prevodilaca, koji su članovi našeg udruženja. Inače, članovi Udruženja pisaca Kragujevca  sarađuje sa svim časopisima i novinama u Srbiji, njihovi književni radovi su prevedni na više svjetskih jezika. Osvjili su brojne nagrade i priznanja u zemlji i inostranstvu.

Ima li makar razumijevanja, pošto zbog znane ekonomske situacije pomoć manjka ponajviše u kulturi?

-Poslednjih godina Udruženje je popravilo svoj status, Skupština grada Kragujevca finansira dvije manifestacije kroz projekte. Član  Gradskog vijeća  Kragujevca mr Miljan Bjeletić se istinski zalaže za opstanak  i funkcionisanje Udruženja pisaca Kragujevca.  Uduženje nema adekvatan prostor,  i to što imamo, utamničila nas je Elektrošumadija, zbog neplaćenih računa isključili su nam struju, ali pobjeda je naša, ostavili su nam pjesničku energiju.

Kako djeluje pravna država na primjeru Vašeg udruženja?

-Protiv udruženja je pokrenut sudski spor zbog komunalnih dugova. Vjerujem da će taj spor da se riješi pozitivno, nije ovaj grad ostao  bez razumnih ljudi. Pjesnici nikad ne bi došli na red da im se sudi, jer ima mnogo prečih koji su opljačkali sve u ovoj državi i diče se time što su neznalice i pljuju na znanje i obrazovanje. Ima li više sramote od suđenja pjesnicima?! Dok se na drugu stranu troše novci nemilice.  Neko je rekao: „Pjesniku za život ne daju ni jedan običan stan, a kad umre daju mu  i cijelu ulicu.“  I. S. Turgenjev kaže: „Svako veliko bogastvo nije pošteno zarađeno.“  Đura Jakšić je pjesnik  koji je imao 52 sudska spora, ostao je žalosnoj Državi dužan nekoliko mjeseci robije, smrt ga je spasla.

Udruženje pisaca Kragujevca, zajedno sa Zavičajnim udruženjem Komovi iz Kragujevca, čiji je osnivač i dugogodišnji predsjednik bio pokojni dr Milovan Zečević (1935-2017), profesor Medicinskog fakulteta u Kragujevcu, organizovali su važnu manifestaciju posvećenu godišnjicama rođenja Njegoša, ali i književnom opusu Mihaila Lalića. Pisca koji je još za života doživeo ne mala osporavanja ne samo svog zavičaja, a posle smrti je gurnut u književni zapećak, etiketiran kao ideološki pisac. Da li će Lalić doživjeti „novo čitanje“, kada se budemo oslobodili ideologije i u njegovim djelima budemo uspjeli da zaronimo u njihovu slojevitost i univerzalnost?

-Udruženje pisaca Kragujevca  i Zavičajno udruženje Komovi je imalo niz značajnih manifestacija. Obilježili smo dvjestogodišnjicu najvećeg srpskog pjenika Petra Petrovića Njegoša (1813 – 1851), održana je svečana akademija u prepunoj sali naših Prve kragujevačke gimnazije. Udruženje  je objavilo knjigu „Noć skuplja dva vijeka“, gdje su zastupljeni najbolji poznavaoci Njegoševog djela. Sa Zavičajnim Udruženjem  Komovi, postavili smo spomen ploču sa likom i stihovima velikana, pjesnika i slikara Đure Jakšića, čiju su bistu prije nekoliko  godina bacili na smeće, loše božje sluge. Spomen ploča je postavljena na školi u Sabanti, blizu Kragujevca,  u kojoj je Đura Jakšić radio kao učitelj,  odakle su ga prognale ondašnje vlasti zbog banalnih stvari. Za postavljanje ploče, pošto se nekadašnja škola, danas nalazi u porti manastira, blagoslov  je dao Njegovo preosveštenstvo  Episkop šumadijski Jovan. Izlivanje poloče sa likom i stihovima finansirali su članovi oba Udruženja.

Bilo je nerazumijevanja, doduše, kod neznatne manjine, koja Vam je spočitavala da protežirate „partizanskig pisca Mihaila Lalića“. S druge strane, dobili ste pohvale kulturne javnosti što ste bili „jedna slamka među vihorove“, pošto ste jedini u Srbiji i Crnoj Gori obilježili dvije stotine godina od Njegoševog rođenja.

Mihailo Lalić je pisac, čije djelo može da stane rame uz rame sa stvaralaštvom Miloša Crnjanskog, Branka  Ćopića  i Dobrice Ćosića. On  je pisao o ratnim sukobima, a nikada nije, kao pisac, bio sluga ideologiji. Naprotiv!  Lalić je u svojim djelima krtikovao sve  negativne pojave koje su bile prisutne u novom poretku. Prvi je pisao  o pokolju u Velici, ali je ostao usamljen. On je jedan od najčitanijih pisaca u Rusji, njega imenuju kao srpskog Šolohova! Izuzetan stilista, estetičar, jezikoznalac, psihoanalitičar koji je mnoge junake iz svog zavičja, usijane glave, spustio sa neba na zemlju. Svoje junake nije štedio, nego ih prikazivao onakvi kakvi jesu, nebili izmijenio svijet i ljude u svom zavičaju i šire. Lalićevo vrijeme tek dolazi, kad se smire vjetrovi i oluje, daleko će zazvoniti njegova visprena umjetniča riječ i poruke orginalnog književnog djela. Lalić je pisac koji je  nastavio njegoševsku pjesničku misiju.

Njegoša, nažalost prevode sa srpskog na srpski jezik, njega su progasili nacionalistom,  negativnim pjesnikom. Njega, najvećeg branioca pravde i slobode! Na čijim djelima je doktoriralo sto Fracuza. Ko god je veliki nekome smeta, ali uzaludno. Njegoš je pjesnik univerzalnh istina i jadan od najvećih pjesnika Evrope. Neko je rekao: „Div je i u jami veliki.“  Lalića književna kritika još nije ocijenila i do kraja rasvijetlila njegovo književno djelo, njemu pripada budućnost. Lalić je do kraja života ostao vjeran prijatelj omraženom od strane režima pjesniku Radvanu Zogoviću. Svaku novu knjigu mu je davao na uvid i cijenio njegov sud. Dok su pojedni pisci iz njegovog okruženja drhtali od straha pri susretu, i okretali mu leđa, da bi sačuvali svoj ugled kod ondašnjeg režima, Lalić je Zogoviću ostao vjeran prijatelj do kraja života.

Udruženje pisaca Kragujevca  i Zavičajno udruženje Komovi, obiljeležili su stogodišnjicu rođenja Mihaila Lalića (1914 – 1992) .Tim povodom je održana svečana akademija u Kragujevcu, i promovisana knjiga „Mihailo Lalić – Međuratno književno stvaralaštvo, proza, poezija i kritika ( 1935–1941).“

-Na akademiji u Kragujevcu delove Lalićevog stvaralaštva čitao je naš proslavljeni glumac Petar Božović. Knjiga je promovisana u Beogradu, Petrovcu na moru, Vrbasu, Podgorici …  Knjigu su priredili: dr Mila Medigović – Stefanović, dr Radomir V. Ivanović, a urednik je Radenko Bjelanović. Veliki doprinos je dao za svaku aktivnost, dobrotvor, entuzijasta, humanista, nadasve pošten i častan čovek prof. dr Milovan Zečević.

Naše udruženje  i Zavičajno udruženje Komovi su objeležili i stogodišnjicu Mojkovačke bitke i održali akademiju, na kojoj su učestvovli naši poznati istoričari, vojni analitičari, publicisti, pjesnici i guslari.

Kulturna javnost bila je pozitivno iznenađena kada je Vaše udruženje raspisalo konkurs sa pozivom pjesnicima da prilože svoje pjesme na temu о selu Velika. Ko je učestvovao, kakve su ocjene? Kakva je uloga biznismena Miroslava Brkovića, inače rodom iz Velike, oko održavanja te manifestacije?

-Prvi „Velički književni susreti“  su održani 2015. godine, u Kragujevcu. Susrete je finansirao Miroslav Brković. Iste godine je ustanovljena nagrada „Vojislav Brković“  koja se sastoji od novčne naknade i plakete. Miroslav Brković je  pokrovitelj nagrade. Dosadašnji dobitnici su: Radenko Bjelanović, Miljurko Vukadinović, Veselin Mišnić, Duško Novaković, Miloš Janković i Radomir Andrić. Žiri je ocijenio da su svi dobitnici ove prestižne nagrade nadahnuto  pisali o pokolju u Velici 28. jula 1944. godine. Sve nagrađene knjige su pozitivno ocijenjene od aktuelne književne kritike. Vjerujem da dijelimo mišljenje sa ogromnim brojem ljudi u Srbiji i Crnoj Gori, da je i ova manifestacija značajno doprinijela kulturi sjećanja, tim prije što je i Kragujevac 21. oktobra 1941. godine doživio stravičnu tragediju kada su nacisti počinili nečuvene zločine strijeljajući  čak i đake, što je ovjekovečila Desanka Maksimović  u „Krvavoj bajci“.

–Kao mlad profesor gimnazije u Peći, Vi ste bili u organizacionom odboru prvog međunarodnog Mitinga poezije, na koji su došli pjesnici ne samo iz čitave ondašnje Jugoslavije, već i stranci. Zajednička država se rasturila. Ima li nade da makar poezija uspostavi mostove, da pjesnici budu vjesnici novih odnosa i stvaranja kulturnog prostora koji će objedinjavati, i biti brana usitnjavanjima do neprepoznatljivosti i potonuća u ćepenački provincijski budžak?

-Na Mitingu revolcionarne poezije u Peći koji održan prvi put 1971. godine učestvovao je veliki broj pjesnika iz zemlje i inostranstva. Peć je tih godina je postao pjesnička metropola. Miting je trajao po nekoliko dana. Pjesničke večeri su održavane u svim okolnim mjestima Kosova i Metohije. Pjesnici nikada nijesu zavađavali narode, za to su zaduženi političari, jer je svako želio da bude Car u svojoj Republici. Tako je i propala Država i podijelila se na latifundije. Svi su gubitnici, osim političara, jer sada na mjesto jednog predsjednika ima ih sedam. Došlo je do velikih lomova, ali za pomirenje i prevazilaženje ovog grčevitog  stanja ima uvijek mjesta i prostora. Sve što se ne ulaže u obrazovanje i kuturne sadržaje, ulagaće se u ratne pohode i nemire. Plemeniti  i obrazovani ljudi ne rješavaju sporove oružjem. U budžacima odavano boravimo, nadajmo se da će se  i kod  nas razmagliti.

Da li je balkanski prostor sa mnoštvom različitosti,  ukrštenih rodoslova, migracionih tokova, seljenja i preseljenja, dobrote ali i zla oko malih razlika, naše prokletstvo ili inspiracija za pjesničke uzvisine? Usuđujem se pitati da li bi Njegoš mogao dostići svoje poetske vrhove da je živio u raskoši uređenih, „dosadnih“ gradova. Jer, „bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova…“

-Balkan je uvijek služio za razračunavanje velikh sila preko malih i nemoćnih naroda koje najprije zavade, a posle ih brane. Kod do kraja necivilizovanih naroda poezija je  uzvišenija. Da je Vladika Rade živio raskošnim i ugodim životom, gotovo sam siguran da ne bi postao takva veličina kakva jeste. U vrijeme njegove vladavine Crnom Gorom, nije imao  bijeloga dana, njega su razboljele  i u grob otjerale narodne nevolje, glavni junak u Gorskom vijencu je Narod: „Čujete li kolo kako pjeva, iz glave je cijelog naroda…!

Ima li mjesta optimističkom nastojanju da se  odnosi kulturnih stvaralaca iz Crne Gore i Srbije pojačaju? Da li možemo danas zamisliti neki novi Miting pjesnika poput onog iz tvoje mladosti u Peći, pa makar bez inostranih poeta, već sa pjesnicima koji pišu na jeziku koga različito zovemo, ali ga isto razumijemo, bez obzira da li se govori u Beogradu, Bijelom Polju, Valjevu, Kolašinu, Novom Sadu, Kragujevcu, Trebinju, Podgorici, Budvi, Dubrovniku, Banjaluci, Zagrebu, Nišu, Herceg Novom, Novom Pazaru, Beranama, Sarajevu, Osijeku, Mojkovcu ili Varaždinu?

-Udruženje pisaca Kragujevca  već šest puta je organizovalo Međunarodne đurđevdanske pjesničke susrete  koji traju tri dana. Iz svih područja gdje se govori srpski jezik su bili gosti Susreta. Uz njih, učestvoali su i pjesnici iz Rusije, Rumunije, Bugarske. Naša je namjera da taj krug proširimo, a to ne zavisi od nas, to zavisi od pokrovitelja Skupštine grada Kragujevca, mada do sada su bili krajnje korektni i mislim da se mnogo šta  pozitivno promijenilo što se tiče kragujevačke kulturne scene. S obzirom da smo bivši prijestoni grad i univerzitetski centar, potrebno je mnogo više ulaganja u  kulturu, da izađemo iz provincijskih okvira. Koliko god  da se ulaže za obrazovanje i kulturu nije mnogo, urodiće  uvijek  bogatim plodovima. Gdje se ne uči i ne čitaju knjige – tu je mrak i bijeda. Dok se ispod jastuka drži revolver ili kokain umjesto knjige, crno nam se piše. Sve se može promijeniti, jer sve je u ljudskim rukama. Bog je ljudima dao slobodu, mogu je iskoristiti na dobro ili na zlo. Naša dužnost je da svi učinimo koliko možemo da dobrota trijumfuje, jer samo tada ćemo oplemeniti svijet.

Od Hvosna do svetih voda Lima

Radenko Bjelanović je rođen 11. januara 1947. godine  u Veliki, ispod Čakora, Crna Gora, profesor ruskog jezika i književnosti. Prevodi sa ruskog na srpski jezik i obrnuto.

Zastupljen je u više antologija i zbornika: Savremena poezija Kosova (1971), San kamen otvaram (antologija pesnika uže Srbije, (1972), Sedamdeset i sedam pesnika (1972), Kletva, Srbija(1999), Maternji jezik – Antologija savremene dijalekatske poezije (2020), Moja srpska antologija (2018), Savremena srpska književnost Kosova I (1973), Čuvar svetlosti (1989), Na svetim vodama Lima (1994), Hvostanski krug – Srpski pesnici Peći i okoline (1996), Najlepše pesme o Srbiji (1999), Leksikon pisaca prosvetnih radnika (II) (2003), Krilate ruke ljubavi (2004), Srce zemlje –– prevodioci Kragujevca (2004), Pevači usnule prestonice – Dva veka poezije kragujevačkih pesnika (2007), Srebrom sija Bistrica (2010), Mera sviju stvari –– Izbor iz ljubavne poezije (2010), Svitak nad Lepenicom (2011), Prokletije pojem (2013), Garavi sokak(2014), Almanah 5 Poezija stenka FORUM  REČI, ( 2020).

Objavio je knjige: Dodir leta, Crnom vodom, Sjutra dolazi Periša , Ćilan, Maglenik , Velika, Velička odnica, Brk u brk .Sa Miljurkom Vukadinovićem i Vidakom M. Maslovarićem sačinio je  Antologiju  srpskih pesnika rođenih u peridu od 1946 –1996, u dva toma, Figure u tekstu – gradovi u fokusu.

Za poeziju je nagrađivan i pohvaljivan. Dobitnik je prestižnih nagrada: Vojislav Brković, Blagodarje, Đura Jakšić, Ravaničanin, Stefan Daskal, Baštinjenje srpskog jezika.

Uredio je, preveo i priredio nekoliko desetina knjiga raznih žanrova.

Poezija mu je prevođena na ruski, beloruski, njemački, francuski i engleski. Bavi se književnom kritikom. Bio je urednik za poeziju i priču u krugujevačkom nedjeljniku Svetlost. Radove, poeziju, kritiku, prevode, objavljivao u časopisima i novinama: Savremeniku, Književnim novinama, Politici, Tragu, Stremljenjima, Našim stvaranjima, Prolomu, Glasu Holmije, Horizontu, Koracima, Krilu, Svežem pogledu, Danu, Svitku, Sceni Crnjanskog,Susretima, Jedinstvu, Odzivima.

O poeziji Radenka Bjelanovića su pisali: prof. dr Jovan Striković, Tomislav Milošević, Miodrag D. Ignjatović, Ratko Deletić, Zoran Petrović, Vladimir Jagličić, Radoslav Zlatanović, Vidak M. Maslovarić, Svetislav Vlahović, Dobrašin Jelić, Milijan Despotović, Ranko Milosavljević, Miljurko Vukadinović, Miraš Martinović, i drugi.

Organizator  je Međunarodnih đurđevdanskih pesnčkih susreta koji se održavaju svake godine u okviru Sajma knjiga i grafike u Kragujevcu. Predsjednik je Udruženja pisaca Kragujevca. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Crne Gore.  Živi i radi u Kragujevcu.

Intervju: Radenko Bjelanović, pjesnik

Razgovarao: Ranko Milosavljević