Trenutno se nalazite na strani: Slobodno vreme Kolumna Kolumne s preponama Anđelina nunca más
 
 

Anđelina nunca más

Televizor!!! Šezdesetih godina prošlog veka ova reč se u domu mojih predaka izgovarala sa podjednakim oduševljenjem kakvim je moja generacija, do kolena u pubertetu, na početku novog milenijuma izgovarala ime jedne prelepe lutkice koja “stanuje“ u toj čarobnoj kutiji – Anđelina Džoli!!!

Početkom sedamdesetih, pričao mi je otac, jedan bioskop ostao je bez polovine gledališta kada se na platnu ukazala železnica i na njoj voz koji se, sučelice gledalištu, strahovitom brzinom približavao. Dvehiljaditih pak jedna zemlja ostala je bez polovine bioskopskih sala.

Sredinom sedamdesetih (odavno je već bila pokojna moja prababa koja je satima češljala kosu pred Dnevnik, da bi bila lepa gospodinu koji čita vesti) jednom se mom pretku, prenapetom zbog škripca u kom su se našli Prle i Tihi, oteo rafalni prdež pred čitavim komšilukom koji se kod njega okupio da gleda “Otpisane“. Rođak nije znao šta se desilo, niti je čuo salve smeha i aplauza. Stvarnost nije postojala, očaranost magičnom kutijom bila je apsolutna. U drugoj deceniji dvehiljaditih u čitavom svetu sve više mladih porodica odlučuje da živi bez te kutije, koja, ne da više nema status čarobne, već važi za simbol manipulacije i kiča.

Osamdesetih televizija dobija ulogu učitelja u džemperu sa romboidima. Samo bez školskog dnevnika i pruta! Uz Kockicu, Tobogan, Opstanak obrazuju se i rastu generacije koje će kroz koju deceniju zakoračiti u treću dimenziju “pokretnih slika“ televizijskih aparata koji samo što nisu svedeni na dve.

Devedesetih sa “čarobnjakom što ima antenu namesto šešira“ nešto se neobično dešava. Počinje da se “šminka“ i “oblači“ ekscentrično i da javno pokazuje da je degenerik. Jedni “čarobnjaci“ lete sa balkona, drugi “izvode“ kolektivnu terapiju na španskom. Neki ljudi protestuju - „Znamo ko je ubica, Kasandra nije kriva!!!“, jedna žena viče: „Orinoko je živ!“, jedan čovek: „Nunka, puta, nunka!!!“. Neko drugi brine da se prababe nisu povampirile i ušle u narod.

Dvehiljaditih, čini se, niko se ne češlja pred Dnevnik, vozovi ne zalaze u bioskope, Prle i Tihi su besmrtni... Svi znaju šta je fikcija, a šta stvarnost. Nema više one euforije i uzbuđenosti starih – dobrih vremena. Kad ono, iz magične ploče 21. veka, koja nosi ime po srpskom keksu, izlete ona lepa lutkica i snimi film. A jednom se narodu, prenapetom zbog umišljene radnje umišljenog filma umišljene režiserke, u eri u kojoj je komšiluk čitav svet, omače gromoglasni prdež, kao aplauz na zagrebačkoj premijeri njenog pr(d)venca.

Izvor: Marko Glišić

Komentari  

 
+1 #3 JasminA 22-02-2012 19:07
Eh, ta magična kutija! Nekom radost i razbibriga, nekom jok! Razmišljam da ipak pogledam film kad pristigne ovamo, čisto da imam pokoji pravi argument pred napad ;-) .....
Citiraj | Prijavi administratoru
 
 
+4 #2 Marko 22-02-2012 12:07
Hvala, Rade.
Sta ces, raja ga izglasala! Demokratija:
Biraj kog ces Turcina. Nema opcije: Necu nijednog!
:-)
Ziveo!
Hvala na citanju.
Citiraj | Prijavi administratoru
 
 
+5 #1 Раде 21-02-2012 23:05
Prilicno dobro profesore, od sada Andju gledamo drugim ocima..nego niste spomenuli novi hit Sulejman Velicnanstveni, onaj nas prijatelj sto voli da se igra rata sa nama, a mi opet hocemo da budemo raja, izgleda! Pozdrav, kralju :D Zivi bili !
Citiraj | Prijavi administratoru
 

Dodaj komentar

Svi komentari koji sadrže vređanje, nepristojan govor, rasnu i nacionalnu mržnju kao i netoleranciju svake vrste neće biti objavljeni. Na ovom portalu govor mržnje je strogo zabranjen. Ime i e-mail adresa su obavezni za sve neregistrovane korisnike sajta.
Zadržavamo pravo izbora komentara koji će biti objavljeni.


Sigurnosni kod
Osveži